“Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali.”
Naši su mali, a veliki Oblačići krenuli u novu pedagošku godinu, a kako to i inače biva s počecima i naš je početak bio dosta težak. Novi prostor, novi prijatelji, nove odgojiteljice, nova pravila…Puno je toga bilo novo i trebalo nam je vremena da se u svemu tome (s)nađemo. Kroz različite aktivnosti nastojali smo potaknuti zajedništvo, suradnju i pomoći svakome djetetu da se osjeća dijelom ove naše male zajednice.
Na početku je, naravno, trebalo donijeti nekoliko vrlo važnih odluka i ostvariti nekoliko dogovora. Odlučili smo tako da ćemo se svakog jutra pozdraviti istom pjesmicom te smo se dogovorili oko bitnih pravila i obveza u našoj skupini.
Pokušali smo se zatim bolje upoznati kroz temu emocija. Razgovarali smo o primarnim emocijama, a osobit naglasak stavili smo na sreću, tugu i ljutnju. Često se djeci nameće mišljenje kako tuga i ljutnja nisu “dopuštene” emocije, stoga smo kroz različite aktivnosti nastojali prepoznati navedene emocije i usvojiti prihvatljiv način njihova izražavanja. Otkrili smo različite igre, pjesmice i tehnike disanja koje nam mogu pomoći kada kroz naše tijelo prolazi puno snažnih emocija i misli.
Svoje misli pokušali smo staviti na papir u likovnoj aktivnosti “Što je u mojoj glavi?”. Promatrali smo naše sjene na zidu, a zatim smo na zid stavili papir i nacrtali sjenu svakog djeteta. U svoju sjenu djeca su potom crtala sve ono što njih čini posebnima – najdraža boja, igračka, hrana, njihova obitelj. Ovom aktivnošću djeca su mogla predstaviti sebe drugima, ali i otkriti nešto novo o svojim novim prijateljima.
